BEOGRADE – KOKOLO, KOKOLO MOJ!

Inspiracija za ovaj blog je nastala baš u ovoj pjesmi. Pjesmi ,, Kokolo”, koja je obilježila cijelo naše putovanje. (prev. ljupko, dražesno dijete)

,,Možda te se ne bih nikad više sјetila, da baš ovih dana…trku nisam trčala”.

Тako je  bilo i sa Beogradom. Ostao je negdje skrajnut, urezan u sjećanju, sve dok me ovoga puta, nije impresionirao. Zasijao je punim sjajem pred mojim očima i pružio mi nesvakidašnji boravak u njemu.

O SAMOJ ORGANIZACIJI PUTA

Za put i organizaciju za ovaj polumaraton dugujem fenomenalnim  ,,ROAD RUNNERSIMA MONTENEGRO”, grupi trkača iz Crne Gore koja je odlučila i ovoga puta da osvoji Beograd.

Ko su ROAD RUNNERSI?

Oni su ljubitelji zdravih stilova života i  obožavaju trčanje. Ljubav prema ovom sportu su odlučili da pretoče u ,,groznicu trčanja” i prenesu je širom Crne Gore. (izvor: Fos Media)

Ja bih rekla da su jedna sjajna, skladna, vrijedna i pozitivna grupa trkača koji iskreno daju doprinos svima koji žele da se oprobaju u ovom sportu.

Organizuju sjajna putovanja,  posvećeni su  i zrače sa dosta pozitivne energije!

Kako ne istrčati onda uz tako sjajnu podršku?

SUSRET SA BEOGRADSKIM TRKAČKIM KLUBOM

Stižemo u Beograd  relativno rano, kada je, od samog starta uslijedilo iznenađenje. Susret sa BRC-om, (Belgrade Running Club-om) i svim divnim ljudima u njemu. Čekali su trkače iz Slovenije i nas. Bio je obezbijeđen zajednički trening pred trku, kao i  divan program za nas trkače. Upoznavanje i sretanje sa značajnim ljudima iz svijeta trčanja iz Srbije, poput Veroljuba Zmijanca, Ivana Radenkovića  i Tijane za mene je mnogo značilo.

Nakon toga druženje u hubu, kao i prezentacija o samom (polu)maratonu, trasi i mogućim izazovima na stazi.

Nesvakidašnji ambijent, toplina  i slikavanje bili su sastavni dio susreta sa našim domaćinima.

 

Sa Veroljubom Zmijancem i Pavlem

Ivan Radenković i ja

A ovo je jedna od poruka iz hub-a:

 

U povraku do busa, od sreće i entuzijazma zbog svega, pucam sliku. Emocije se ne daju prikriti.

                         U susret 32. Beogradskom (polu)maratonu

O USPJEHU NA TRCI

I ovu trku sam poželjela da otrčim sa Batom, mojim drugarom iz Nikšića, koji, iako ima potpuno oštećenje vida, nastavlja da niže uspjehe na trkama.

Uzajamna podrška, bodrenje, pozitivna energija nas je nosila cijelo vrijeme trke.

Sada već spremniji, naviknuti jedno na drugo, hrabro smo se upustili u još jednu avanturu.

I sada, slogan nam je bio: ,,Nema trke koju nećemo istrčati, niti cilja koji nećemo preskočiti”. I bilo je tako. Osvojen Beograd.

      Sa Urosem iz Tivta, prije trke

,,Gazi Nindža!”, sigurno i jako, govorio je Bato tokom cijele trke,ne kolebajući se nijednog momenta za tempo. Čak, NIJEDNOM stali nismo tokom čitavih 21k, iako bih ja, da sam sama trčala, priznajem sigurno šetala dionicom kod mosta na Adi.

 Gazimo jako

Vrijeme je bilo idealno. I ,,naše” vrijeme na trci (2:41min), kao i vremenski uslovi. Imala sam dobar osjećaj povodom svega.

CILJ

Cilj…veliki i poseban… Kako to samo i znaju da budu kada se ostvare. Veliki, posebni, srećni. Uslijedio je topao zagrljaj, duboka zahvalnost za sve. Zahvalnost jer smo stigli do cilja. Zahvalnost jer smo zajedno uložili napor da istrajemo. Zahvalnost zato što sam dio svega toga. Zahvalnost za još nešto.

Svoje uspjehe na (polu)maratonima, nadam se da ćemo nastaviti da širimo i dalje.

Leave a Reply