Da li baš sve neuzvraćene ljubavi moraju biti izgubljene? ,,Ima nešto u tom što me nećeš…’’

Znate one ljubavi od kojih vam se naježi svaka dlaka na glavi? Od koje se, od same pomisli na nju  raspadnete na djeliće, pa se onda opet sastavite kao da ništa nije ni bilo. Ljubavi kojoj neizmjerno vjerujete, ulažete u nju, trudite se, očekujete…a ona vas na kraju lansira direktno na zemlju, čvrsto na obje noge. Da spoznate istinu, suštinu.

Takve ljubavi su vrijedne pomena, jer takve ljubavi, nakon što ih preživite nose veliku poruku.  I unutrašnju transformaciju. Poslije takvih ljubavi više niste isti. Jer dobijate nešto najdragocjenije. Dobijate unutrašnji mir. Takve ljubavi, nakon bure kroz koju morate da prođete  vam pružaju osjećaj  spokoja, povezanosti  i neke vrste unutrašnje sreće. Zvuči nevjerovatno, ali istinito…

Baš kako to u bajkama biva, ušeta  u naš život. Ne, to nije tiho, suptilno kucanje na vrata našeg srca, to je tajfun, koji  žestoko provali sve naše barijere, poruši sve moguće mostove u našoj duši i tu ostane – dugo vremena.

Ide tako u nedogled. I nadaj se, i vjeruj ,,đavo ga odneo, da na svetu ima i lepih stvari’’, ali ništa. Vrata uvijek budu zalupljena. I mala nada kada se pojavi i srce ,,zaigra od sreće’’ , vrata se opet zalupe. Bori se srce do zadnjeg. Ali mislim da i ljubav nije prava ljubav ako se ,,boriš’’.  U pravoj ljubavi je sve jednostavno, dešavaju se stvari same od sebe, spontano.

Lomi se iznutra puno toga. Patimo, povrijeđeni smo, iznevjereni, prepuni očekivanja, ali u dubini duše znamo, da treba ostati čvrsto na zemlji. Pitamo se zašto? Zašto baš nama to da se dogodi? Nakon izazovnih ljubavnih iskustava, zar opet, ionako već izmučeni, moramo da prolazimo kroz isto? Ali, vjerujte, ta bol  je iscjeljujuća, ona transformišuća koja se od sveg silnog njenog inteziteta na kraju pretvara u SNAGU. U ogromnu unutrašnju snagu i impulse da opet privlačimo pozitivno u svoj život. I  M I R. Unutrašnji mir koji se parama ne može kupiti. I SPOKOJ da sreću pronalazimo isključivo u sebi. I nepresušni izvor energije koji se može pretočiti čak i u ovu priču. I LJUBAV, da. Ljubav prema sebi i životu uopšte.

,,Konačno sam odustala’’. To je bilo otkrovenje koje sam jedne večeri izgovorila drugu. Kakva iscjeljujuća misao, kako oslobađajuća. Shvatila sam da sam se konačno oslobodila stega da moja sreća zavisi od nekoga ,,tamo’’.

Saznanje da smo konačno slobodni, da dišemo punim plućima i da uživamo u životu, nema cijenu. A ljubavi pravih, biće. Biće ih tek sada kada shvatimo da prvo mi trebamo  biti oni ,,pravi’’.

Leave a Reply