I KUCA NA VRATA….SPLIT :)

Nije lako sumirati sve utiske iz, kako kažu najljepseg grada na svijetu – Splita. Oni su toliko jaki da ,,drže” danima. Ostaju tu i daju eliksir svakodnevnici.

Pa evo, kako je sve počelo…

Iz jedne potpuno druge dimenzije, snježnog i skromnog Bijelog Polja, odlazim te večeri na voz za Podgoricu iz koje, sa drugarima iz AK ,,Sparta” nastavljam za Split. Obajvljujem sljedeće i  ponašam se kao da odlazim u susjedni nam, Kolašin.

,,Idem u Split …po jos jednu medalju, i nadam se dobro druzenje! 💥 24.02. Splitski polumaraton”

Dio ,,Spartanaca” 🙂

OSJEĆANJA KOJA PRATE SVAKU TRKU

Trema pred svaki polumaraton – ista. Naročito noć pred putovanje. Osjetim se kao student dva dana prije važnog ispita.

Pokoleba se sve u meni. Tu su važna pitanja poput: ,,Da li sam dovoljno trenirala za ovu trku? Jesam li se dovoljno hidrirala? ,,Da li ću istrčati? Da li ce biti u sinhronizaciji um-tijelo? Do onih: Kako ćemo putovati?,,Da li sam ponijela pasoš? Kuvaju li tursku kafu u Splitu? I tako dalje…  Ipak…uprkos svemu odlucno gazim do kraja.

Odmah je uslijedila i podrška fb drugara, tako da sam, ako ništa, osjećala odgovornost prema tome, da stvarno istrčim i ovu trku.

Prvi dio puta gotov, uspješno stigla do Podgorice i susrela se sa uvijek pozitivnom ekipom drugara i aktivnih rekreativaca, sa kojima obilazim trke u regionu. Ovoga puta i u proširenom sastavu sa Dijanom, novim prijateljem.

Sjedamo u bus, i pravac Split!
Stižemo ujutru rano na smještaj, svega 360m od rive.

Ni upozorenje rodbine, prijatelja iz Cg da je ogromna bura, da se čuvamo, i da ne trčimo nije nas odvukla od ideje da istrčimo i ovaj polumaraton.

Pored divnog zajedničkog druženja i upoznavanja Splita sa drugarima iz Crne Gore, moju sreću je upotpunilo ovoga puta i upoznavanje sa drugaricom Slađom sa grupe Maraton akademija. Osjećaj kao da se znamo cijeli život, opuštena i diivna kafa te večeri u Splitu mi je pomogla da shvatim da je cijeli svijet mjesto za upoznavanje i druženje, samo ako smo sa osobama koje nas pokreću, inspirišu. Neću zaboraviti ,,pomoć prijatelja” i sreću kada smo pronašli smještaj, kao da sam otkrila blago. 🙂

O TRCI

Trka koja se istrčala sa najvećom lakoćom do sada. ,,Putovalа” sam Splitom tih dva sata i više. Upoznavala predjele Splita, privredu, luku…uživala u prekrasnom Marjanu. Zahvaljivala cijelo vrijeme za sve ono što imam u životu. Sjećala se dana kada je bila povreda i kada sam bila potpuno ,,paralisana” da trčim. Osjećala sam zahvalnost  što imam ruke, noge,dišem, trčim, razgledam, uživam..

 

Marjan u meni budi posebne emocije, tako da sam ovoga puta poželjela da trčanje uz Marjan potraje. Tu sam uz sunce, more, divnu šumu, pjesme  Olivera i Džibonija okrijepila svoju dušu.

Onda nakon tog divnog ,,putovanja”, sliku ,,puca” fotograf i već sam na cilju skoro.

Lice pobjednika 🙂

Ulazak u cilj, što kaže jedna drugarica je jednako važan nama rekreativcima kao i nečija pobjeda.

Jedan trkački ,, prolazak kroz cilj” u jednom kružnom toku

Kada sam ,,prvi put” pogledala na sat, već sam bila u cilju, već kraj ili neki novi početak. Eto to je moj Split ove godine.

Polumaratonka – šesta po redu 🙂

Ono što sam mogla da primijetim jeste da i tamo ima i skromnih i bogatih..i veselih i tužnih, i tamo ljudi stvaraju, idu u poštu da plate račune i tamo đake vode na izlet :). I tamo se ljudi raduju sitnicama…tamo  jedu ribu. Tamo se ispija  ,,kava” na rivi u podne.

Ovaj blog završavam pjesmom od Gibonija, koja glasi:

,,Hodaj, nebo strpljive voli, hodaj možda se ipak sve u dobro pretvorit”. Možda je i ona odlika cijelog ovog bloga.

 

Leave a Reply