MOJ PRVI SUSRET SA POVREDOM I ZAJEDNIČKA POBJEDA NA PODGORICKOM POLUMARATONU

Radujem se ovom svom blogu. Osjećam se kao da sam ponovo ,,odskočila”, a razlozi za to su višestruki.

Naime, moj posljednji polumaraton, na Ostrogu, donio je sa sobom povredu i povukao brojne posljedice za sobom. To se odrazilo na moj cjelokupan stil života posljednjih pola godine. Zato ovim blogom želim pokazati svima, koliko se upornost, volja, strpljenje i ljubav prema nečemu što radite isplate i vrate se duplo.

MOJA PRIČA

Malo prije saznanja da imam povredu odabrana sam da kao trkač bloger predstavljam Crnu Goru na Jahorini, u julu 2018.godine. To je bila moja najveća satisfakcija u mom blogerskom stažu do sada. Smatrala sam da, biti odabrana kao trkač bloger i predstavljati svoju zemlju, znači i korak više za moju ,,blogersku” karijeru. Tim više je stečena povreda počela da komplikuje situaciju.

Kako sam se sve više radovala odlasku u Bosnu, tako je povreda bivala sve gora i gora. Želja da spojim lijepo i korisno nije prestajala. Nijesam znala šta mi je, šta da radim. Bila sam bespomoćna. Puna četiri mjeseca. Četiri dana pred odlazak na trku, morala sam da otkažem putovanje. Moji snovi su se srušili svi. Od tada se i desilo da nijedan blog nisam napisala. Jednostavno, nešto me je ,,presjeklo”. Treninge sam, kako – tako, obavljala, ali sa značajno smanjenim intezitetom. Jedino šta sam znala jeste da nisam dovoljno fizički spremna da istrčim trku.

Biti odvojen od trkačkog svijeta nosi sa sobom velike poteškoće. Kao pojedinac Bijelom Polju, iskoristila sam maksimalno sve resurse koje sam imala, ali nije bilo dovoljno. Potrebno je bilo konkretno djelanje. Sama činjenica da mi je trebalo puno vremena da nadjem odgovarajućeg fizijatra, govori o tome koliko je vazno biti u kontaktu sa drugim trkačima i čuti tuđa iskustva.”

Sjećam se da bih, kada nijesam mogla potrčati, odlazila na stadion, da bih bila povezana sa trkačkim svijetom. I tada bih iz potpuno nove perspektive gledala na ,,TRKAČA”, tog vrijednog i upornog covjeka. Zatim bih se samo istezala dugo, i zamišljala povratak na stazu.

Kolagen peptan sa vitaminom C je bilo rješenje za moj proglem plus hladni gelovi.

Možda je ovaj period bio potreban da prođe iz jednog bitnog razloga – da shvatim da se ni za šta u životu ne trebamo grčevito držati, da shvatim da sam dovoljno sazrela da se uhvatim u koštac sa svakim problemom koji naiđe,  kao i to da sam pronašla svog fizijatra. Sada znam kome mogu da se obratim kada iskrsne trkačka povreda, ne da lutam ili sama bijem bitku, nezavisno od toga što moj fizijatar ne živi u našoj zemlji.

Od tada moji treninzi napokon kreću uzlaznom putanjom, vraćam se planu priprema za polumaraton, i polazim negdje od 11.nedelje. Realan plan – Podgorički polumaraton, 28.10.2018.

,,NEMA ZIDA KOJINEĆEMO PRESKOČITI, NITI TRKE KOJU NEĆEMO ISTRČATI.” NEBO JENAŠA GRANICA!

Drugarice i ja etape u zivotu dijelimo od polumaratona do polumaratona. Ova je za mene bila, paklena. Dugo sam čekala na svoj sljedeći polumaraton. I dočekala. Zato sam bila nagrađena. Život me je iznenadio prijatno i podario jedno predivno iskustvo,  ljude, kao i uspješno otrčanu trku, nakon svega.

Posebne emocije kod mene je izazvala želja da udružim svoje snage kao i da pomognem svom drugaru da istrči svoj prvi polumaraton. Znajući kroz šta sam prethodno prošla, odlučila sam makar pružiti nekom ono što svako od nas želi dobiti: podršku, požrtvovanje, brigu, ljuav, drugarstvo. Iako je za mene to bilo izazov, odlučila sam to da uradim. Kroz 21km, moj drug i ja smo, zasigurno postali bolji, uporniji i srećniji ljudi jer smo prevazišli granice, pobijedili sebe i pokazali svijetu prave vrijednosti.

O svemu što mi je ovaj maraton donio, više govori slika od riječi.

 

Dajte, uvijek dajte od sebe, višestruko se vraća!

 

 

 

 

Leave a Reply