Odlazak na posao zimi, pješaka i uz pjesmu.

Zima na sjeveru  zna da bude itekako nemilosrdna. Posebno tada, izvlačenje iz kreveta ujutru u sedam časova i odlazak na posao znaju da budu itekako otežani :). Uveče postavljamo često pitanje: ko će sjutra na posao, kako ću, mrzi me da se izvlačim iz kreveta tako rano, kad će zimski odmor? I tako redom. Često tako mamurni i nenaspavani, jedva se dočepamo tople kancelarije i željno čekamo tu prvu kafu da nas probudi.

Ja svoje radne obaveze počinjem drugačije. Pogotovo, zimi. Oštar vazduh i hladnoća me nekako čine jačom, spremnijom da se uhvatim u koštac sa obavezama za taj dan, te stoga sam izabrala pješačenje kao način dolaska na posao. I to nije kratko pješačenje, tu niz ulicu, do posla, već je to dobra distanca od  pet kilometara u jednom pravcu.

I znate, jedna od mojih motivacija za rano ustajanje i priprema za unaprijed poznatu rutu, jeste odabir plejliste za to jutro na putu do posla. Moć muzike za mene ima nevjerovatno dejstvo. Kada imam neku novu pjesmu na plejlisti, sa takvim žarom ustajem iz kreveta, jer znam da će mi ona otvoriti neke nove vidike. Da ću otići u neke nove svjetove, meni nepoznate, i da ću se napuniti entuzijazmom i energijom, za tih pedeset minuta koje šetam svakog jutra. Na primjer, poslednja dobra stvar koju sam otkrila je pjesma Husran, poznatog turskog izvođača Mustafe Cecelija. Odmah je probudila nešto posebno u meni, i jutrima kada zima štipa za obraze, dok nema prolaznika usput, ona poput magije probudi u meni neku novu emociju. Otvori dušu.

Još jedan od načina koji me pune jutrima pozitivnom energijom jeste izbor putanje kojom idem. Naime, imam dva pravca, jedan koji mi je bliži i koji je kroz gradsku zonu, i njim idem kada kasnim na posao, ali drugi, znatno zanimljiviji put je put koji vodi kroz prirodu. Kroz predivnu zaobilaznicu, kako mi zovemo taj dio grada, niz koju se pruža pogled na predjele i brda našeg grada s jedne strane, i dolinu Lima s druge.

Kada idem na posao ovim drugim, gradskim putem, motivše me svakog jutra jedna gospođa, koja stalno izlazi iz ulaza svoje zgrade sa jabukom u ruci, onako odiše vitalnošću, svojom pojavom. I ona ide na posao, i razlikuje se od drugih prolaznika po eto, toj zanimljivoj i zdravoj navici. Vidim i ja od nje, pa katkad svratim u obližnju prodavnicu, i ja do posla potamanim jednu.

,,Oni koji zorom ustaju, imaju svi nešto zajedničko. Nesanicu? Baš zabavno. Ne, oni svi imaju cilj koji podstiče njihove unutrašnje potencijale. Takvi ljudi proživljavaju svaki trenutak dajući svoj entuzijazam i ljubav onome čime se bave u životu.”  Kaluđer koji jeprodao svoj ferari, Robin Šarma

Poslije uspješne šetnje, tako dobrih doživljaja usput, kao i punih baterija, onako smrznute brade, crvenih obraza, ali i dobrog raspoloženja stižem u kancelariju u osam časova, gdje sve kolege – poželimo toplu dobrodošlicu jedni drugima, i uz prvu jutarnju kaficu počinjemo sa radom.

 

 

 

 

Leave a Reply