OSTROŠKI POLUMARATON, KADA SE STOPE: LJUBAV, VJERA I NADA

Utiske sa Ostroškog maratona vam pričam na neobičan način, jer to se drugačije nije moglo doživjeti, opisati.

Sve je počelo idejom drugarice sa grupe https://www.facebook.com/groups/maraton.akademija/ da bih, pored ustaljenih priprema koje vršimo pred maraton, pred ovu trku trebala i da se pričestim jer bi mi to dalo mnogo više snage i energije da izguram do cilja i završim trku.

,,Jedan savet, kad već ideš sa ljubavlju tamo, posti pet dana pred trku i tamo se pričesti, veruj mi daće ti mnogo snage..Lake noge i uživaj.”

Kako stvari same dolaze onda kada se najmanje nadamo, tako sam i ja sasvim slučajno drugarici u Bijelom Polju  spomenula ideju koja je bila u povoju. Odlučna, prijateljski nastrojena  i uporna u svom stavu već iste večeri me je ubijedila da pristanem. Uzbuđena, srećna i zahvalna krenula sam sa pripremama za pričest koji je uslijedio nedelju dana kasnije. Prihvatila sam novo iskustvo u svoj život, disciplinovano. Post od nedelju dana koji je prethodio je pozitivno uticao na moje opšte blagostanje, iako mi je prvi put bilo da postim toliko dugo.

ZA MENE ČUDESNA NEDELJA

Već je kompletan plan bio ,,skovan” u mojoj glavi. Uzbuđena, čekala sam podršku od ukućana, da me ohrabre u mojm zamislima, a oni su, jedva dočekavši, iz fotelje jednoglasno rekli: ,,Nama se tvoj plan ništa ne sviđa.” Ne navikla na odobravanje, krenula sam ipak svojim putem.

Zbog zgusnutog rasporedna na poslu, za svoj plan i program koji je uključivao i sam polumaraton, imala sam svega jedan puni dan.

,,Spremi se za, ROLLER COASTER, Nina! ”, rekla sam samoj sebi. U subotu veče sam stigla u Podgoricu. U nedelju ujutru već u 15 do 6 sam bila na putu za Nikšić.

,,NEŠTO SE OVDJE VEOMA ČUDNO DEŠAVA”

Po preporuci i dogovoru od prethodne noći, od Bogetića do samog manastira sam trebala otići sa izvjesnim čovjekom po imenu Bobo, koji je trebao da me sačeka sa prevozom, kako bih mogla stići na trku u Nikšić na vrijeme.

U putu se dogovaram detalje sa gospodinom. Stižem u Bogetiće. Prilazim grupi ljudi i pitam jednog: ,,Da li ste Vi, Bobo?” Da, jesam…sjedam u auto. Vozim se put manastira, pita me ko ga je preporučio?,,A, Sanja? Da, da, vozio sam ja nju”. U tom trenutku, meni zvoni telefon. Na telefonu piše: BOBO…koji me čeka na Bogetićima već punih pola sata! Ni malo prijatna situacija kada shvatam da čovjek nije rekao istinu. I samo mi je odzvanjalo u ušima…,,Ali, gospođice, ja sam stvarno Bobo.”

Elem, priča je bila završena…ili barem.

SVETOST SVETOG MJESTA

U manastir stižem oko  sedam časova. Jutarnja liturgija tog oblačnog jutra je svečano odzvanjala umojim ušima. Pojanje i divan glas jedne gospođe pored mene su učinili da sva zbrka toga jutra nestane. I onda pričest oko osam časova. Mir i blagostanje. Sreća. Ulazim i cjelivam mošti sv. Vasilija. Govorim ocu: ,,Trčim jutros Ostroški polumaraton, oče!” ,,Neka ti je srećno na maratonu, i ne samo na tom, već na životnom maratonu, što je najbitnije…”odzvanjaju njegove riječi.

Odatle, ispunjena snagom, neopisivom lakoćom i elanom krećem za Nikšić. Sve tačno na vrijeme.  I to, zamislite sa kim?! Sa Bobom naravno.  Sustigao me je usput negdje, i kako nijesam imala izbora, pravac sa njim čak do startne linije.

Kako je samo ludo izgledalo kada sam uletjela u startnu liniju pred početak trke sa sve limuzinom, dok svi ostali trkači rastrčavaju pred trku.  😀 ,,Do pred vrata”, što se kaže 🙂

PRIPREME PRED START

Uzimanje startnih brojeva. Brzinsko upoznavanje i slikavanje sa Slađanom Perunović, spremanje za start, a onda ispred: mama, Jeja, Vitaminka, Slobo, Branko, Ćela…Slikavanje i adrenalin pred samu trku.

                                            Ludiranje pred start

 

Reunion – sa mojom Vitaminka Zrnic

 

Tu se našla i mama da podrži – sasvim lično

 

                                        Sloba i drugari iz Srbije

 

Priznajem da me je malo plašilo kada sam u najavi trke čula da je staza izazovna i da je trči vojska, ali vjera da ja to mogu me je održavala. I taktičnost. Znala sam tačno kako da rasporedim svoju snagu.

Prvih deset kilometara smo išli ravnicom kroz Nikšić, starim putem. Onda se pružilo brdo, uspona oko tri kilometra, zatim niz brdo oko šest kilometara i onda ogromno brdo posljednja četiri. Snagu mi je davalo sve prethodno, kao i činjenica da sam trku posvetila drugarici Milici. Pošto me je čip povrijedio jer je bio na desnoj nozi, posljednja četiri kilometra sam morala da šetam.

Ali snaga nije jenjavala. Moja ultimativna vrijednost. Opet sam imala bolje vrijeme nego na Beogradskom polumaratonu prošle godine, kada sam trčala trku cijelo vrijeme.

A onda….a onda dolazi cilj…i onda je uslijedilo pravo… I Z N E N A Đ E NJ E!

U cilju su me sačekali svi drugari, trkači iz Podgorice. Prvo sam ugledala moju Milku, a onda su uslijedili redom: Jovica, Jelena, Jovica II, Petar, Ivan…aaaa :). Sreća, sreća, radost. Sreću ulaska u cilj sam podijelila sa njima. A onda je uslijedilo druženje, zajednički ručak, zbližavanje. Jednom riječju – LJUBAV.

                                          Posjeta manastiru – skupa

Sa finišom vrijednim pamćenja.

                            Ova medalja  ima posebnu vrijednost

I tako..jedan cijeli život spakovan u samo jednom danu.

Kažem vam ja. Ljubav. Vjera. Nada. Ljubav – prema svemu što radim. Vjera – da ću uspjeti u tome i nada da ću stići sve to da postignem :).

I naredni dan već u 8 časova eto mene na poslu. Dobro jutro, Kolumbo!

 

Leave a Reply