PODGORIČKI POLUMARATON – ,,JER STAZA JE NAŠA PISTA”

Trčanje je odavno postalo moja ljubav. Ljubav koju sam otkrila da postoji te 2014-te godine i koju njegujem i dan danas. Do sada je uobičajeno bilo da svaku godinu obilježim sa barem dva do tri istrčana polumaratona, no ove godine se zbilja nije desio nijedan.

Zamalo da tako i ostane.

Ideja za ovaj polumaraton je nastala nekoliko nedelja pred trku, kada sam dvije noći zaredom SANJALA da istrčavam polumaraton. Ah…divno je kad se sve goruće želje čak i nesvjesno, stope u jedan san, san predivan..a ja poslušam svoju intuiciju.

Kocka je bačena. Odlučila sam da idem, jer sam vrijedno i kontinuirano trenirala kod mog trenera, Gorana Radovića cijelo ljeto, i dane potom. U sebi se sve usklađivalo, za taj 07.11. i dan D.

SAMA TRKA

U Podgoricu sam to jutro krenula sa svojim bratom, trkačem isto, pa i dodatan razlog da budem motivisana i da imam podršku.

U Podgoricu smo stigli neposredno prije početka trke, i na start samo tri minuta pred start događaja. Ah, kad se samo sjetim trčanja od Sportskog centra Morača do starta trke, da stignemo na vrijeme…

Uzbuđenja nije falilo.

Spremnost za dosadašnje svoje polumaratone sam testirala tako što bih na stadionu imala otrčan trening od 17km, i onda je 21 km bio blizu. Ovaj put zbog premišljanja, neizvjesnosti..vrijeme je prolazilo i ja sam sa treninzima trčanja stigla  do svega do 12km. To mi je davalo dozu nesigurnosti i neizvjesnosti.

Stigli smo na start trke.

Odvažim se ja tako…zamislim da sam krenula na neku kafu sa prijateljicom ili ,,vozom do Podgorice” :)…krenem u avanturu od 21km. Staloženo, strpljivo..korak po korak…kilometar po kilometar. I da, staza zbilja jeste naša pista. Modna (trkačka) pista za nas djevojke. Veoma važan i brižljivo pripreman i stajling za taj dan daje nam još veću sigurnost u sebe i osjećaj za lijepo.

Obožavam dane kada se pripremam za polumaraton. Ta hidratacija, karboloading mi daju još veću svijest o tome koliko treba da vodimo računa o svom tijelu..ikoliko nam ono uzvraća.

Noć pred polumaraton, se posebno izdvaja od svih noći provedenih u Bijelom Polju. Tada imam jak osjećaj povezanosti sa svim trkačima koji se spremaju na polumaraton na koji i ja idem, i uzbuđenje koje raste iz časa u čas.

Polumaraton ima posebno mjesto u srcu za mene. Polumaratone  trčim, jer, želim da dokažem sebi da mogu mnogo toga, jer želim da dam nešto veliko od sebe, jer želim da trčim za nekoga, jer želim da upoznam sebe i pokažem koliko mogu da budem osnažena. Jer želim da znam da je SVE moguće, onda kada uspijete da istrčite dvadeset jedan kilometar...pored toga da želim da izgledam lijepo i da budem zdrava!

Tokom trke, naročito nakon dvanaestog kilometra i paklenih ostalih 9km, istrajnost i lakoću, ako se može tako nazvati, na podgoričkom suncu su mi i zbilja davali i posebna podrška koju sam imala van staze, kao i Bars alati, uz pomoć kojih je nekako sve brže i lakše proticalo.

Osjećaj koji imam nakon istrčane trke, uvijek i uvijek se za mene veže za neke od posebnih datuma u životu čovjeka. Sve se nekako ,,rasvijetli” nakon trke, i svi, čak imali crvići sumnje, u sebe ili bilo šta, nagomilani prethodno danima…nestaju kao rukom mačeni.

Bez obzira što je staza bila kružna dužine 2km,  ipak je svaki novi polumaraton jedna nova priča za sebe. Jedno novo putovanje i otkrivanje puno toga o sebi, životu, događajima. Volim tako kad mi se pruži šansa, da pokažem sve naučeno do tada. Tako ja sve znanje spakujem u jedan ,,mentalni” paketić i…primijenim, naravno na djelu.

Trčim duge staze, jer ganjam svoju  trku. Trku u kojoj pokazujem sve. Prije svega odgovornost prema svom tijelu i sebi, snagu, strpljenje i izdržljivost..a onda i sreću, jer sve to mogu da primijenim i u životu.

iIako sam, nazgled sporo krenula, gazila sam skoro istim tempom cijelo vrijeme trke. Jaka, srećna i uvijek sa novom zamišljenom željom, uđoh u cilj poslije 2h 39 min. Ponosna i srecna po ko zna koji put.

(Is)trčite taj 21km. Dragocjen je. Itekako. Vraća vam se stostruko.

 

 

 

 

 

Leave a Reply